|
Svi smo slušali i čitali, a mnogi od nas i dotaknuli u nekoj fazi svog života bullying. Bili sa ove ili one strane. Sa ove strane, tada nismo znali da je to izraz za one ružne i neugodne osjećaje koje smo osjećali prilikom odrastanja uz vršnjake. Nismo se usudili odmah reći i potužiti se, ne shvaćajući da smo upravo mi žrtva zlostavljanja od strane najčešće naših vršnjaka. A ako smo bili sa one strane, vjerujem da nismo bili svjesni koliku bol smo nanosili drugima, a da smo bili svjesni - odmah bismo prestali. Pretpostavljam da nas ima mnogo zainteresiranih za više informacija o postojanju, uzrocima, posljedicama i pravilnom načinu odgoja protiv bullyinga, ali ipak najveću želju da saznam i podjelim to s vama daje mi upravo najvažnija činjenica u mom životu – da sam majka.
ŠTO JE, A ŠTO NIJE BULLYING?
Dječji nestašluci, ruganje, ogovaranje, prijetnje, ponekad i udarac normalne su pojave među djecom školskog uzrasta. Ali, ako su uloge konstantne kada jedno dijete pati, a drugo (ili grupa) ga namjerno želi povrijediti, poniziti ili izložiti neugodnostima tada prestaje nestašluk i počinje zlostavljanje.
Bullying bi najjednostavnije mogli nazvati – zlostavljanje koje traje duže vrijeme, ponavlja se i usmjereno je na isto dijete od strane jednog djeteta ili grupe.
Bullying je namjerno, svjesno negativno postupanje s namjerom da se drugog povrijedi i izazove zastrašenost. Bitna činjenica je da se takav postupak ničim ne može opravdati uz uvijek prisutan nesrazmjer moći između sudionika. Nasilnik uvijek ima veću moć od žrtve.
Kako bi jasnije postavili granicu između „dječjih nestašluka“ i bullynga evo nekoliko svakodnevnih i poznatih nam primjera iz života naših klinaca koji nisu bullying:
• prijateljska svađa ili nesporazum
• incident koji se dogodio, a nije se ponovio kasnije
• slučaj ili pogreška
• nenamjerno nanošenje boli
• prijateljsko zadirkivanje
• nasilno rješavanje sukoba između prijatelja iste moći
Nedavno istraživanje u Hrvatskoj provedeno na 23.000 učenika pokazuje da 33% djece navodi da su tijekom određenog razdoblja bila izložena nekom obliku nasilja, često i opetovano nasilje (zlostavljanje) ističe 11% djece naših osnovnih škola. (UNICEF, 2004.).
Kako je čest slučaj da su mlađi učenici žrtve onih iz viših razreda, osvještavanje problema treba započeti u vrlo ranoj dobi, ali također treba uporno poticati starije učenike na uočavanje ozbiljnosti problema i prijavljivanje nasilja.
Obzirom na različite načine provođenja zlostavljanja djelimo ih u nekoliko vrsta:
- verbalno — vrijeđanje, nazivanje pogrdnim imenima, ruganje, omalovažavanje, vrijeđanje na osnovi etničke pripadnosti, religije ili rase, ponižavanje na osnovi spola, materijalnog statusa, dobacivanje
- fizičko — udaranje, guranje, rušenje; otimanje i uništavanje stvari
- socijalno — ogovaranje, izbjegavanje, ignoriranje, izoliranje, širenje laži i glasina
- psihološko — prijeteći pogledi, grimase, ismijavanje, neželjeni dodiri i komentari seksualne prirode, uhođenje, iznuđivanje novca, ucjenjivanje.
Vrlo često se svi načini zlostavljanja isprepleću i vrlo je rijetko da fizičko zlostavljanje isključuje psihološko, verbalno i socijalno. Podjednako će često psihološko, socijalno i verbalno zlostavljanje pridodati i fizičko zlostavljanje, pa makar u obliku naguravanja.
Dječaci su češće i počinitelji i žrtve agresivnog fizičkog i verbalnog zlostavljanja od strane vršnjaka. Naime, dječaci se češće od djevojčica upuštaju u nasilničko ponašanje, pa je veća vjerojatnost da među žrtvama, ali i nasilnicima nađemo dječake.
Kod prepoznavanja fizičkog zlostavljanja puno ćemo lakše primjetiti „materijalne“ dokaze (udarce, rane, ogrebotine), pa ćemo ranije prepoznati problem i na pravi način krenuti u njegovo neodgodivo rješavanje.
Veća je vjerojatnost da će djevojčice primijeniti indirektna, profinjena, društvena sredstva kako bi uznemirivale druge djevojčice. Najčešća ponašanja ovakvog tipa su isključivanje iz istog kruga prijateljica, manipuliranje prijateljskim odnosima, širenje zlobnih glasina, ogovaranje, laganje itd.
Kod psihološkog, verbalnog i socijalnog zlostavljanja problem je puno delikatniji i teže prepoznatljiv. Gdje je granica između bezazlenog zadirkivanja i bullyinga? Preosjetljivo dijete ili žrtva bullynga, pitanje je koje na početku takvog problema vjerojatno muči svakog roditelja. Razgovarajući s djetetom, promatrajući njegovo ponašanje u okruženju vršnjaka, razgovarajući s njegovim prijateljima stvorit ćemo sliku o eventualnoj potrebi rješavanja problema. Budemo li nakon razgovora i promatranja još uvijek skeptični, a razmišljajući o cijeni sigurne i sretne budućnosti našeg djeteta problemu treba pristupiti pažljivo i najobjektivnije što možemo u suradnji sa stručnjacima.
Granica između osjetljivog djeteta i bullyinga je upravo u kontinuiranom ponavljanju sličnih metoda nad istim djetetom i najčešće od istog zlostavljača, bez obzira na činjenicu da ga ti postupci vrijeđaju, bole ili posramljuju – jednostavno rečeno, ne voli ih.
Pa ako nam je to sada jasno i ako je to – to krenimo odmah u akciju i potražimo pomoć psihologa, učitelja, razrednika – osoba, kojie su upućene u načine rješavanja problema bullyinga.
UZROCI ZLOSTAVLJANJA
Najvažniji razlog zlostavljanja je strah od neobičnog, različitost. Što se pojedinac više razlikuje od grupe to je veća vjerojatnost da će postati žrtvom.
Debeo, mršav, ružan, lijep, drugačije boje kože, manjiska vjerska ili nacionalna pripadnost, mucanje, tjelesni ili mentalni nedostatak, homoseksualnost, neobično ime, roditelji s neobičnim zanimanjem, čudnim hobijem, siromašni roditelji?
Od kada postoji svijet postoji i potreba za hijerarhijom. U svakoj dobi našeg života postoji netko tko nas vodi i fascinira svojim riječima i djelima. Tako je potreba za pozicijom u društvu stalno prisutna i u dječjem svijetu. U njihovom svijetu zlostavljači su oni jači, inteligentniji, glavni, koji brzo nauče kako dominirati grupom.
Prema pshiloškim istraživanjima zlostavljači su u biti djeca nesigurna u sebe i bez samopouzdanja, pa im je nužno potrebna potvrda društva. No čest je primjer da su zlostavljači djeca koja su sa zlostavljanjem rasla (ili su im obiteljske prilike nesređene) te ga prihvatila kao model ponašanja prema drugima.
POSLJEDICE BULLYINGA
Posljedice zlostavljanja ozbiljne su za sve sudionike nasilja: za žrtvu, za nasilnika i za svjedoke. Nema pošteđenih.
Posljedični pokazatelji bullyinga na žrtvi koje možemo primjetiti su općeniti dojam nesretnog i potištenog djeteta, nisko samopoštovanje, izbjegavanje škole i druženja s drugom djecom, problemi s koncentracijom. Koliko je alarmantna i brojna posljedica bullyinga govori i podatak iz Velike Britanije od 16 slučajeva godišnje, gdje žrtve zlostavljanja uslijed uznemirenosti pokušaju ili učine samoubojstvo.
Dodatna opasnost prijeti društvu i u budućnosti kada zlostavljači vrlo često postaju agresivne odrasle osobe i češće od svojih vršnjaka su sudski kažnjavani.
Što se prije zlostavljanje zaustavi, to je bolje za žrtvu. Što je zlostavljanje dugotrajnije, vjerojatnost dugoročnih posljedica je veća.
Maja Sučević, prof.
Tagovi: bullying | škola | zlostavaljanje |
